Ni nostalgija nije ono što je bila. Ovako je jugoslovensko-hrvatska književnica Dubravka Ugrešić otvorila predavanje na jednom američkom univerzitetu 2010. Gledao sam govor pre neki dan na You Tubeu povodom godišnjice njene smrti, krajem marta. Dualizam, stalno prisustvo ironije i mjenjanja karakterizirali su je kao intelektualku. Ugrešić je po mnogo čemu oličavala ne tako malu anti- i nenacionalističku grupu ljudi koja se od raspada zemlje našla u svojevrsnom egzistencijalnom vakuumu.

Mnogi su se identifikovali kao Jugosloveni i raspad države ih je ostavio bez kompasa. Izgubili su se. Ugrešić je u sopstvenom pisanju pomalo nerado izražavala posve čudne osjećaje nostalgije za Jugoslavijom, osjećaje koje je dijelila sa hiljadama bivših Jugoslovena. Prošlost se u potpunosti preobrazila u stranu zemlju, da na tren pozajmim riječi autora LP Hartleya. Ljudi su u svojim intimnim i eksternim egzilima na razne načine pokušavali dokazati sopstveno postojanje prije raspada zemlje.

Strukturiranje fotografija i artefakata koji su činili fragmente sjećanja njihovog prijašnjeg života su bili neki od načina da se na trenutak ponovo ožive, da pronađu put kroz lavirinte sjećanja koji bi im na trenutak mogli vratiti osjećaj vrijednosti. Nostalgični diskurs vezan za bivšu Jugoslaviju obično se naziva jugonostalgijom.

U Ugrešićkinoj knjizi Ministarstvo bola, jednoj od mojih apsolutno najdražih knjiga, glavna junakinja Tanja Lucić se nalazi u Amsterdamu nakon gubitka države i privida porodice. Tanja dobija ponudu da predaje na univerzitetu na jeziku koji se nekada zvao srpsko-hrvatski, jeziku fragmentiranom i politiziranom nakon raspada Jugoslavije. U egzilu predaje “našima”, ljudima s korijenima u bivšoj Jugoslaviji. Lucićkino otuđenje je višestruko jer je složena ličnost koja se ne uklapa u zamišljene zajednice.

Žena, feministkinja, akademkinja, antinacionalistica, kao i Ugrešićka, ona lebdi između želje za pripadanjem i unutrašnjeg instinkta da se nikada potpuno ne poistovjećuje s kolektivom. Zajedničke prostore sa studentima pronalazi u imaginarnoj, plavo-bijelo-crvenoj izbegličkoj platnenoj torbi koja podseća na jugoslovensku zastavu, koju ona i studenti “pune” kolektivnim sećanjima. I sam se prepoznajem u katalogizaciji sjećanja. Postao mi je to strategija otpora na prisilnu amneziju koju su nove, nacionalističke države donijele sa sobom. Sjećanje je postalo čin otpora, ne samo u Ugrešićkinoj domovini, Hrvatskoj. Poput Ugrešićevih likova, i ja punim posude za sjećanje i strateški ih raspoređujem po stanu. Torbe, paketi, IKEA kutije. Uredno složeni, a unutar njih nered i haos reminiscencije.

Dubravka Ugrešić se i nakon raspada Jugoslavije identificirala uglavnom kao jugoslovenska i evropska književnica. Ona u knjizi “Kultura laži”, nekoliko godina nakon što se zemlja sahranila skupa sa hiljadama mrtvih, piše da je post-Jugoslovenka. Za nju je jugoslovenski identitet bio vezan za osjećaj beskućništva. Njena Jugoslavija je ista ona kojoj je pripadao Danilo Kiš kada se u knjizi “Čas Anatomije” deklarisao kao jugoslovenski pisac, dodajući da to nije značilo ništa osim beskućništva.

Dubravki Ugrešić. Bild Walter White/Bonniers

U esejima i romanima kritikovala je uspon nacionalizma i njegov uticaj na kulturu, politiku i individualne osjećaje identiteta. Često je istraživala spone nacionalizma i historijskih revizionizama i poricanjima činjenica, posebno u kontekstu ratova i sukoba na Balkanskom poluostrvu. Međutim, Ugrešić je bila kompleksna analitičarka koja je često izokretala nezadovoljstvo i patetično samosažaljenje jugonostalgije te sve preispitivala na sebi svojstven, poluironični način. Iako je oplakivala zemlju, grozila se jeftine i plitke sentimentalnosti. Nostalgija je maglila sjećanja te je nerijetko bila i kontraproduktivna.

Nakon što su nakon raspada Jugoslavije bili izloženi nacionalizmima, ratovima i šokantnim ekonomskim krizama, mnogi bivši Jugosloveni sve više doživljavaju period nakon Drugog svjetskog rata do 1980-ih kao zlatno doba. Fenomen jugonostalgije se stoga može posmatrati i kao dio šireg snopa postsocijalističkih diskursa. Apsolutno najvažnija razlika između zapadne i postsocijalističke nostalgije su radikalne društvene promjene – političke, ekonomske, kulturne – kao jasni rezultati sloma sistema u postsocijalističkim zemljama. Nostalgija kao pojam je nepromjenjiv, ali se značenje uveliko mijenja ovisno o uzrocima nostalgije. Čežnja za povratkom u mlade dane nije ideološki nabijena na Zapadu kao na Istoku. Jugonostalgija može poslužiti kao simptom rezignacije, ali i kao vrsta eskapističkog konzervativizma. Jugonostalgija također može imati disidentski naboj jer pruža otpor i može se shvatiti kao strategija preživljavanja.

Ponovo čitam Ministarstvo boli nakon slučajnog susreta s Ugrešićkinim hrvatskim izdavačem prije nekoliko tjedana. Bio je na putu za Amsterdam s ciljem da prospe njen pepeo po Amsterdamskim kanalima. Materijaliziranost koja se pretvara u dim, da li je to nostalgija? Neuljepšan uvid u fizički gubitak. Ugrešićkina smrt kao nevidljivi tegovi oko naših zglobova, nas koji još tragamo za kulturnom srodnošću između i preko postjugoslovenskih granica i barijera koje su nacionalistički političari podigli ranih 1990-ih. Kremiranje i nespremnost da bude sahranjena u tlu iz kojeg je došla takođe govori nešto važno o konačnosti naših života u egzilu. Pomalo simbolično, Ugrešićka izgara i ostaje u međustanju čak i u zagrobnom životu.

Ministarstvo bola je savršeno izbalansiran roman o međuprostornosti. Govori o “našima”, o post-Jugoslovenima koji nakon raspada ne mogu potpuno pronaći nove dentitete. Oni traže neku vrstu spasa od užasa rata u egzilu i dijele svoje živote na prije i poslije. Oprezno se kreću svijetom, obilježeni svojim traumama, uvijek na ivici, u strahu od onoga što se svakog trenutka može dogoditi. Oni su se sklonili u zemlje koje ih ne primaju, dok ih se u starim domovinama doživljava kao strance. Smješteni su u vječno privremenu ničiju zemlju.

Iako autoričin alter-ego luta tragovima sjećanja, književnica u Ministarstvu boli ilustrira i sam osjećaj dualizma u trenucima predavanja hrvatsko-srpsko-bosansko-slovenačko-makedonske književnosti i jezika u vrijeme jezičnog razvoda prepunog tragičnog bijesa. Isprva se stvara osjećaj zajedništva, pokušaj građenja jugoslovenske prošlosti u prahu i pepelu koji se još nije slegnuo nakon posljednjih ratova. Što dalje projekat napreduje, otkrivaju se kolektivne i individualne pukotine u zamišljenoj izgradnji nacije.

Jezik i ujedinjuje i razdvaja, i može se koristiti kao oružje i graditelj mostova. Hrvati su odlučili da jedu svoj “kruh”, Srbi svoj “hleb”, a Bosanci svoj “hljeb”. Međutim, riječ smrt je ista u sva tri jezika, piše Ugrešić. Fragmentirani jezici djeluju kao kulturni politički dinamit. Ljudi su klani, protjerivani, silovani i ubijani uz pomoć novorođenih jezika.
Više od pola života pokušavam razumjeti ratove koji su nas raselili, ali i ontologiju vlastitog egzila. Dvostruke egzilantne sudbine koje su nas oblikovale. Sam odlazak nije tragičan po sebi, ali posljedica jesu jer pitanja nikada ne nestaju niti se na njih može odgovoriti, bez obzira na to je li neko “uspio” drugdje, da li ljudi žive američki san ili im je potrebno ono najosnovnije.

Dubravka Ugrešić je u protekle tri decenije konstantno pokušavala prodrijeti u kompleksna i egzistencijalna pitanja gubitka. Gubitka domovine, doma, zemlje. Konteksta, mjesta, vlasništva koje nije zapravo kapitalističko vlasništvo, već osjećaj nesvjesne pripadnosti. Ugrešić je smatrala da je izgnanstvo impliciralo stanje egzila, ali da se fenomenologija unutrašnjeg egzila događa u trenucima samosažaljevajuće introspekcije. Konstanto relatiranje ka unutrašnjem iskustvu gubitka i prognanstva. Uprkos samosvijesti i pokušajima da nikad ne bude patetična, ipak nikada nije mogla u potpunosti da pobjegne, to jest da se potpuno oslobodi bola od gubitka.

Bilo je lijepo vidjeti koliko je mnoštvo ljudi oplakuje. Svi mi sa unutrašnjim fantomskim bolovima koji zapravo nikad ne puštaju. Mi koji smo here, there, and everywhere, ili ipak nowhere osim u riječima, u jezicima, podijeljenim i kanibalističkim jezicima koji su tokom historije pokušavali jedan drugog proždrati. Vidimo jedni druge gledamo se i ogledamo jedni u drugima. Trznemo se kad primjetimo slične detalje, slično se ponašamo, usta su nam napola otvorena dok se gubimo i lutamo po aerodromima. Jednu rečenicu pišemo na jednom jeziku, sljedeću smišljamo na drugom. Jednim jezikom govorimo, drugim brojimo. Nalazimo se na dva mjesta istovremeno. Naše WhatsApp grupe su mape svijeta, nikada više nećemo moći okupiti naše porodice i prijatelje. Ali smo istovremeno slobodni. Mi smo proleteri bijega i antinacionalisti, ne vuku nas zarđala sidra prema dnu.